UniNuNi

Subota se završila nekako ...

Bio je to, ja mislim, najgori dan u skorijoj istoriji mog života. Ganjajući auto ulicama grada, kojeg mi je pauk odnio bukvalno ispred nosa, razmišljao sam da predstojeći dani neće biti nimalo laki. Već sam počeo osjećati i neki psihički umor. Valjda je mozak radio 100 na sat cjeli dan. Sad će neko reći odakle tebi Bosancu mozak ...

Tog dana sam bio u bolnici ne znam ni ja koliko puta. Čas odnesi neki keksić, čas neki sokić, čas ovo, čas ono .... Ma ne znam ni ja sam više gdje mi je protekao dan. Ženče je upoznala dosta žena koje su taj vikend ležale u bolnici tako da joj je bilo mnogo bolje nego meni (bar gledano sa psihičke strane). Uslijed sve te jurnjave na kraju dana sam izgledao ko isprebijana mačka. Šlag na tortu je bio kad sam nažuljao auto na parkingu :-(. Nije bilo ništa strašno ali sam polusvjesno znao da će nešto slično da se dogodi. Nakon toga sam si reko gotovo je za danas ideš odmarati ... Ogrebotinu sam ostavio kao uspomenu na te dane.

Nedelja ... sama po sebi je djelovala da će biti mnogo bolji dan. Otišao sam do bolnice da vidim kako mi je žence. I ona je bila mnogo i rasploženija. Upoznala je neku opičenu ekipu koja je nonstop prosipala neke fazone :-). Na kontroli nije bilo nikakvih promjena stanja. Sve je bilo kao i do sada ... Ok. Zbog vikenda nije bilo pravih pregleda. Čekalo se da svane ponedeljak i da počnu pravi pregledi i odluke šta dalje.

Ponedeljak ... stigao sa velikim nestrpljenjem. Otisao sam oko 6h da vidim ženče. Prije posla. Bio sam neki vid moralne podrške prije posjete doktora. Tokom dana me je nazvala .... rekla je da je bila na pregledu i da su odlučili da sutra (utorak 12.12.2006.) ide na porođaj. Kažu iće sve kako treba i bez problema. Bila je vidno uzbuđena i preplašena. Do tada je sve bilo nekako opušteno ... Vidili smo se još uveče nakon posla i pred spavanje.

Cjela bolnica je vrvila od trudnica kojima je zakazan porođaj za sutra. Osjećalo se u vazduhu, što bi rekli, da će sutra biti special dan. Ipak sve je prolazilo u zajebanciji. Valjda im je tako lakše bilo. Pala je noć ...

... došli su i ti dani.

Dugo očekivani decembar. Ovo je prvi decembar koji sam s nestrpljenjem čekao, a da nisam čekao snijeg ... Doktori su nam još u aprilu rekli da bebac treba da pristigne 12.12., davno bilo ali eto sad se i to primaklo. Tih dana sam vježbao za kriznu situaciju (odlazak od stana do porodilišta). Nećete mi vjerovati ali duže je trajalo da lift dođe do IV sprata i da se spusti nego sve ostalo ...

Petak 08. decembra 2006. družili smo se sa kumovima u stanu. Pričali su nam da poznaju jednu babicu pa da probamo preko nje da smjestimo buduću mamu u porodilište, čisto da ima neko malo bolje da brine o njoj. Reko ajd, zlu ne trebalo, a i ako bude moglo da se uleti preko reda (kako to već inače ide) ... Te noći je radila noćnu smjenu pa smo odlučili da odemo da je upoznamo. Usput je mama napravila i pregled kod dežurne doktorke dok smo se kum i ja zezali napolju.

Kada je ženče izlazila napolje bila je vidno potrešena ... nije mi bilo svejedno. Rekla mi je da je doktorka rekla da bi morala ostati u bolnici i kako nije baš sve najbolje (nikad nismo dobili konkretan odgovor ... što bi rekli narodski rečeno u čemu je zez bio). Nekako smo izvrdali da se pojavimo rano ujutru tamo i da ipak tu noć provedemo zajedno. Bila je to na neki način duga noć ...

Ujutru, već oko 5h, smo bili na nogama. Torbe su već odavno čekale spakovane (oni iskusni znaju kako to ide, mladi će već da nauče :-) ). Već u 6h smo se pojavili u porodilištu. Ženče je otišlo da se prijavi i na pregled, a ja sam čekao u hodniku i razgledao porodilište. Vrijeme je proticalo užasno sporo. Slijedeći put kad sam je vidio bila je pomalo uplašena ali se ipak držala (mogu vam reći bolje od mene). Odveli su nas do njezine sobe i tu smo se rastali. Soba je bila na dijelu za patologiju. Tamo lože zene koje imaju problema u trudnoći. Nama nije bilo jasno koji je stvarni razlog ostanka u bolnici. Ženče nije imala trudove, nije čak počela ni prije vremena da se porađa, ali baš nikakve očekivane probleme. Na kraju su nam objasnili da je nešto oko snimanja otkucaja bebinog srca ... tu kao nešto malo valja malo ne valja. Ustvari, bilo je to da u nekim momentima nisu jasno čuli otkucaje pa su se prepali. A opet, kažu da to oće kad beba pava ... pa su se u nekim trenucima trudili i da je probude. Iako je tokom trudnoće sve bilo ok (nikakvih prijavljenih problema) došli smo u situaciju da se na kraju trudnoće počnemo brinuti oće li se sve završiti kako treba.

Nakon rastanka sa dragom krenuo sam kući. Obećao sam sebi da ću ja srediti kuću dok se oni ne vrate tako da dođu na gotovo. Kad sam izašao iz porodilišta imao sam šta i viditi ... na mjestu gdje sam parkirao auto ostala je samo ceduljica ... :-(. Noć ranije na tom mjestu je bilo gomila drugih auta i jutros sam ga parkirao na isto mjesto gdje i sinoć. Bila je to moja druga posjeta porodilištu tako da nisam znao sve pojedinosti. Priznajem da sam parkirao na zelenu površinu (inače to nikad ne radim) i slažem se da je trebalo da platim kaznu ... ali da mi pauk odnese auto ispred porodilišta ne bi sanjao ni u ludilu. Kasnije tokom dana sam vidio parking u drugoj ulici ... ali bilo je kasno. Nije mi jasno kako naši organi reda nemaju ni trunke, ali ni trunke razumjevanja ...

Evo me .... po prvi put sam napustio zemlju, a da to nije odlazak u neku od ex-yu zemalja (tipa rodne Bosne ili Hrvatske). Davno očekivani momenat se konačno i desio.

Pripreme

U posljednjih par dana (a moglo bi se reći i nedelja) tekle su psihičke pripreme. Naravno i fizičke ali u cilju poboljšanja mojih sposobnosti oko software-a. Cijelodnevni, a moglo bi se reći i noćni rad je doprinjelo tome da budem opušten pred put. I mogu vam reći bilo je tako. Nisam puno razmišljao o problemima. Znao sam da su oni veći uveliko otklonjeni ... mada :-D.

Došla je i subota. Namjerno sam zaglavio u petak na poslu da bi mogao dan provesti sa svojim curama. Bila mi je malo frka da se razdvojimo. Uglavnom, subota je prošla u igranju. Primjećena je bila i nervoza sa svih strana. Valjda to tako mora biti prvi put. Pokušao sam izaći u susret objema, mada (priznaću :-) ) trudio sam se što više igrati sa tobom (mama će da nas razumije).

Nakon što smo te uspavali, počeli smo se pakovati ... .tj. ženče me je počelo pakovati. Ipak, ne zove ona mene džaba svojom drugom bebom :-). Spakovali smo ono što smo planirali. Torba i nije bila puna. Mada bolje .... taman će stati koja stvar za uspomenu da se ponese:-). Nakon nekoliko preslišavanja da se nešto ne zaboravi otišli smo spavati ... ako se to tako može raći.

Naravno nisam mogao da zaspem ... misli o ovome misli o onome. Ali nekako negdje oko 1 poslije ponoći što bi rekli utonuo u snove. Mada nije dugo trajalo ... već u 5 h sam bio na nogama. Nisam osjećao pospanost do pred polazak na aerodrom. Ali ajde što sam ja ustao ... nego što ste i vas dvije  poranile. Obično se naspavate, ali to jutro vam se nije spavalo. Iskoristio sam još jedan sat da se družim sa vama. A onda je došao i momenat za rastanak ... Izljubio sam prvo tebepa zatim i moju veliku curu, a zatim sam vas zamolio da idete da se igrate u sobi. Nije bilo lako izaći, šta više nije mi se ni izlazilo ...

Polazak

Mali broj “iskusnih” putnika na aerodromu. Poslušno došli 2h prije međunarodnog leta, da se na vrijeme prijave za isti (predavanje prtljaga, obilazak svih mogućih čoškova). Naravno među njima i ja :-). Nedelja ... pustoš. Bar u početku bila. Kako se primicalo vrijeme za polazak aviona za Frankfurt tako su i ljudi počeli pristizati. Prvo sam pomislio da su to za neki let kasnije, ali sam onda shvatio šta je biti iskusan putnik :-).

Tu i tamo se moglo naći po koje prazno mjesto znači skoro dupke pun avion. Par momenata kasnije javlja se kapetan ... “ ... kasnimo u polasku par minuta”. Kakav uvod takav i kraj. Brz i logičan :-). I tako smo svi sjedili svjesni da kasnimo u startu. Za mene to nije bilo baš ok, pošto sam na  možda najvećem aerodromu na svijetu trebao naći vezu za dalje. Normal 0 MicrosoftInternetExplorer4 Nakon polijetanja i nekoliko minuta u vazduhu  ugledam poznate dijelove naše zemlje. Bio je to Dunav. Neke poznate krivine. Jeb.... pa to je Novi Sad. Sve se vidi. Nije bilo oblaćka na tom dijelu neba. Gledam gdje ste. Kuckam na prozor i mašem sve u nadi da će me ćuti da vas u mislima dozivam.Čak sam gledao i na sat da vidim šta bi mogle raditi u tom momentu.

Eto moralo je doći i do ovoga. Nekako srećom sam, kolko ja tolko i drugim obavezama, izostavljen sa spiskova ljudi koji trebaju na teren. To mi je zato dalo više vremena da se posvetim tebi i mami (možda će sad tu mama reći da lažem ali tako je - dobro malo više tebi ).

Prvi poslovni put. Trebalo je da se već odavno desi i to za Španiju, ali se odlaže iz neki meni ne tako bliskih razloga. Ali to ne znači da nisam luto u okolini . Prvo pred putovanje je bilo u Beograd po špansku vizu. Naravno već tad sam iskoristio priliku da ti nešto kupim. Nije nešto posebno, ali simpa majičica za predstojeće ljetne dane. Čak sam i veličinu potrefio iz prve . Za mamu sam spremio slatkiš ... neku special čokoladicu. Kaže da je bila extra . Kad odem malo dalje biće i više lijepih stvarčica ... naravno za obje .

Ljubim vas ... 

Prije nego smo saznali za tebe, mama i tata su živili sami u jednoj maloj garsonjerici.Sasvim dovoljna za nas dvoje i društvo koje navrati. Ali zbog tebe smo morali da se malo raširimo. Htjeli smo da ti pružimo najbolje uslove koje smo mogli u tom momentu. Sreća nas je poslužila ...

Našli smo stačić nedaleko od prethodnog ... šta više, samo preko puta. Puno prostora za sve troje. Odma smo počeli sa uređenjem prostorija. Svakom smo dali po jedan kutak gdje će provoditi  veći dio svoga vremena .... bar je tako trebalo da bude. Mama je zauzela kuhinju, ti dio dnevne sobe zajedno samnom. Spavaća je bila rezervisana za svetroje. Naravno ti u svom krevetiću, a mi u svom (ovdje se nisam dao tako lako zaj....). Pričali su mi da se bebe lako naviknu na spavanje kod mame i tate tako da sam u startu bio dobro informisan .

Sve u svemu pripreme za tvoj dolazak su se pojačale. Počele su se nabavljati razne stvarčice (pelene, benkice i ostala čudesa). Za sve se moralo naći odgovarajuće mjesto, u zavisnosti od načina upotrebe ali i koliko često se trebalo koristiti. Pelena je bilo na svim mogućim mjestima ... tj. gdje god se okreneš. Mama je počela lagano da pere stvari pa onda dok se jedno suši drugo se pegla. Odma ću ti reći da sam i ja bio vrijedan. Nije da se ja sad falim ali ... (to je samo zato što me drugi neće ). Mada i nije bilo teško s pelenam ... ali one sitne majušne stvarčice. E to mi je vala nanijelo dosta muke. Ne može čovijek ni pošteno da uvati u ruku, a kamol i da fino opegla.

Odbrojavanje je počelo ...

...vrijeme je da kažem koju i o tebi, tj. da te konačno još malo upoznamo. Ipak, prošlo je tu već neko vrijeme od kako nisam ništa pisao o tebi

Kao što si imala prilike viditi, tvoje napredovanje se primjeti i izdaleka. Što bi stari ljudi rekli ... mašala. Negdje u 5-om mjesecu konačno si pokazala svoje prve pokrete. Za mamu i tatu je to bilo nešto što su očekivali s nestrpljenjem (mislim od kako smo saznali da si tu ). Kad je mama primjetila da si počela da se vrtiš obično bi posjedali na krevet, zadigli maminu majicu i posmatrali stomak. Prolazilo bi tako i po 10 - 15 minuta. A ti mali vragolan, čim skontaš da te gledamo, umiriš se. I onda slušaš šta pričamo. A mi maštali o tebi ...

To bi ja nazvao dresurom roditelja. Već tada si počela da nas navikavaš na to da mi samo gledamo u tebe. Kada bi pomislili da si zaspala i da više nećeš da se igraš ti se onda pojaviš na stomaku. I naravno onda mama i tata odma se skoncentrišu na tu stranu i očekuju da ćeš opet. A ti onda na drugu ... .

Prolazilo je tako vrijeme, ti si već imala preko 1000g. Postajala si sve jača i jača (mama je mislila da ćeš biti fudbaler ). Čak si počela reagovati i na moje provokacije. Kada bi stavio ruku na mamin stomak, ti bi gurala nogicom iznutra. To su nam bili prvi kontakti . Igranju nikad kraja. Znao sam da je to tek početak, ali meni je bilo zanimljivo. Mama se nije bunila na naše druženje, vjerovatno zato što je ona to koristila dok sam ja na poslu.

Inače, nisi pravila većih problema mami, bar ne onih za koje smo čuli da mogu biti. Uživali smo u tvojim fizičkim aktivnostima. Pogotovo noćnim jer su onda i tatina leđa bila u blizini . Valjda da se tata ne bi osjećao zanemareno u odnosu na mamu. Cijenim to.

Nakon ovih prvih saznanja o tome ko je to nonstop oko tebe, vrijeme je da saznaš i koja dosada te je redovno budila kad ti je bilo najslađe. E pa vidiš, to sam bio JA ... s ponosom napisano tvoj TATA .

Neću reći da sam zgodan kolko i nezgodan, ali mogu ti unaprijed reći da sam već tad odlučio da ću pratiti tvoju mamu uvijek i svuda (bilo da su to duge šetnje gradom, planinarenja po Bosni, ali narvno i u kilaži - ona kilu i ja kilu). Uvijek smo dijelili sve (cak sam od 300g čokolade dobijao cijeli red ). Evo i primjera - slikano prije lijepih vijesti (nemoj da pomisliš da mi je već tad bilo teško, to je samo momenat ...) 

Kao što ćeš ćuti, žene u periodu trudnoće znaju prilično da naprave zbrku. Tada počinje ono poznato: ja bi ovo ili bi ono, a u goroj varijanti i jedno i drugo. Samo to je taj momenat, već slijedeći je nešto drugo u igri ... Samo da znaš, tata je to stojički izdržao. Ne, ne tražim orden ... da neko ne pomisli. Vjervatno je zato i mamina zasluga jer je uvijek razumila mene i moje obaveze. Ali, onda kad si ti počela da se javljaš s vremena na vrijeme, tata je uvijek za gnjavažu vraćao tebi ... to je razlog iz kojeg si morala slušati koje kakve priče, pjesme (u izvođenju "profesionalca"), razna golicanja i slično. Morao sam da se izduvam malo, nadam se da mi nećeš zamjeriti .

Kako je vrijeme prolazilo, mama je bila sve zgodnija i zgodnija, a uz nju i ja ...

      

Uživali smo tih dana u samoći ... ne zato što nismo druželjubljivi, već zato što smo znali da će svijet da nam se promjeni. Da će biti malo trenutaka koje ćemo moći posvetiti jedno drugom ... opet ne zato što ne želimo mnogo više ... već zato što ćeš doći ti koja će trebati svu pažnju svijeta .

Jednoga dana ću morati da se odužim mami za sve što je prošla stobom i samnom, tako da mi ne zamjeriš zbog toga. Sve će to morati biti s kamatom zbog čekanja .

Mislim da je pravo vrijeme da se upoznaš sa okolinom. To je ono što će te okruživati u narednih par mjeseci, i jedino što ćeš moći osjetiti. To je nešto što svi mi prođemo, tako da se ne bojiš .

Iako ćeš je upoznati vremenom, ja ću je predstaviti u par rečenica. Naravno, biće tu i po koja slikica . Tih prvih dana, dok je mama bila ko djevojčurak, nije ni slutila na šta će sve ovo izaći. Mogu slobodno reće da je bila zgodna. A da ne lažem evo pa se i uvjeri (slikano par dana nakon objave vijesti o tebi):

Nakon toga je počelo. Niko se nije nadao da će to tako brzo ići. Kažu da se obično čeka po par mjeseci da bi se uočili prvi znaci tvog postojanja. Ali eto kod tvoje mame je to počelo malo ranije. Mama se trudila iz dana u dan, kasnije i iz sata u sat, da sazna što više o tebi - onako uopšteno. Stvarno je bila posvećena tebi i tvom dolasku (nije da je sad hvalim ili da se ne daj Bože ja žalim). U nastavku imaš priliku da vidiš kako je izgledalo samo dva mjeseca kasnije, pa onda i za otprilike pola godine:

Nemoj da pomisliš da su ove promjene bile konačne .... biće toga još u nastavku . Razlozi ovih transformacija su naravno poticali od tebe. Ti si polako rasla i svakim danom zahtjevala sve više i više mjesta. Naravno mama je to znala pa se unaprijed pripremala (možda i malo više unaprijed). Ono što u nastavku slijedi bi neki nazvali foto finiš .... na kraju to i jest upravo to . Odmah ću ti reći da nije sve onako kako izgleda. Nije da sam radio fotomontaže, već jednostavno priroda radi svoje. Poznato je da trudnice (to je u ovom slučuju bila tvoja mama) jedu veću količinu hrane (pa čak i čokolade od 300g u jednom dahu ). Naravno one se uvijek vade kako vi - bebe, trošite puno okrećući se tamo-vamo u stomaku. Ja kao i svaki muški, nestručan, povjerovao sam (u suštini nije mi ništa drugo ni ostalo).

E sad, došli smo do onog foto finiša ... Ovako je bilo pred kraj (oktobar, novembar i par dana pred tvoj dolazak):

Razlog spominjanja one fotomontaže je taj što nakon ovih slika, mislim da ćeš se složiti samnom, za očekivati je da bebac (u ovom slučaju ti) bude od jedno 3-4 kg i preko 50 cm. Ali eto ... na kraju desilo se to da si bila manja od ovih očekivanih dimenzija, ali otom potom.

Naravno, opet cu iskoristiti da se zahvalim mami, naravno i u tvoje ime, što je morala iz dana u dan da se gega i izležava na leđima. Nikad nije kukala da joj je teško i nikad nije bježala od poslova. Šta više i kad sam joj zabranjivao neke poslove ona se nije osvrtala na to. Vjerovatno ćeš i ti zato pokazati sklonost za "spremanje" po kući

Uf ..... jedva sam se izborio da nastavim dalje. Poso - kuća ..... nije lako raditi i biti roditelj.

Elem ... tih prvih dana nase ekstaze (ili kako bi drugačije reko eksplozije osjećanja) desilo se još nešto što je moglo naš život još više da protrese . Mislim i ovo je za nas bilo pun, ali kako je moglo biti ... Među prvim snimcima se našao i jedan (kojeg na žalost nismo uspjeli dobiti :-( ) na kojem se pojavila još jedna tačkica. Za prvu smo već bili ustanovili da si ti, a za drugu smo dobili info da je i to možda tvoj bata ili seka . Uf, bilo je to za padanje u nesvijest. O tako nečemu baš i nismo pričali, tj. jesmo ali onako više u šali. Na kraju se ustanovilo da to nije ništa ... obična varka. E sad, neko bi možda bio srećan zbog toga ... ali ja, ja sam se već ponadao da ćemo imati još nekoga za druženje.

Ubrzo nakon toga, prve vijesti o tebi su počele da se šire kako starom Jugom, tako i svijetom. Nisam htio ništa da čekam. Želio sam da svi čuju, da svi znaju koliko smo sretni. A zašto?

Iako smo možda u tom trenutku bili mladi po godinama (gledano od nekih, kao i za formiranje porodice), mi smo već dugo, dugo čekali na tebe. To niko nije znao. Ali bila si što bi rekli u planu mnogo ranije. Već smo se bili uplašili i počeli smo već pripreme za obilazak doktora. Čovjeku baš i nije svejedno kad naiđe na takav problem. Bar nama nije bilo ... . Na kraju, uz puno ljubavi i razumijevanja sve je ispalo kako treba, al baš kako treba. Mama i tata su dobili svog prvog anđela ...